Tradicija pravljenja i pijenja rakije, kao i svih ostalih destiliranih pića, znatno je siromašnija od tradicije vinarstva i vinogradarstva. Međutim, te su dvije tradicije zasigurno isprepletene, a prvu poveznicu nalazimo u činjenici da je današnji način destilacije, procesa neophodnog za dobivanje rakije, nastao u samostanima na jugu Italije prije otprilike tisuću godina….
Podsjetimo, upravo su redovnici bili ključni proizvođači vina tijekom čitavog jednog tisućljeća. Istina, destilacijom su se prije talijanskih redovnika bavili i aleksandrijski alkemičari, no njihovi pokusi nisu značajni u smislu nastanka destiliranih alkoholnih pića. Prvo se takvo piće pojavilo pod imenom aqua ardens (hrv. goruća voda), a napravili su ga alkemičari nadajući se medicinskom napretku. Danas najpoznatije vrste takvih pića, irski viski i njemački brandy, sigurno su nastale nakon 12. stoljeća, iako se detalji njihove prvotne proizvodnje ne mogu u potpunosti utvrditi. Vjerojatno su bili namijenjeni u prvom redu kao pomoć u liječenju pojedinih bolesti i olakšavanju tegoba, što je osobito došlo do izražaja polovicom 14. stoljeća, kad je Europu poharala kuga. Tek u 15. stoljeću otkriveno je kako dobiti alkohol iz pšeničnih zrna, ječma i raži, čime se stvaraju temelji za proizvodnju mnogih nacionalnih destiliranih pića, kao što su gin, votka i rakija. Iako sama imena potječu iz 16. stoljeća, pića su nastala desetljećima ranije.
Rakija je jako alkoholno piće koje se dobiva destilacijom prevrelog voćnog koma ili miješanjem etil-alkohola s vodom i drugim dodacima, poput meda, višanja, oraha ili pak aromatičnog bilja. Najčešće sadrži 40% alkohola, no one nastale u kućnoj radinosti imaju i 50 do 60% alkohola. Rakija se smatra nacionalnim pićem mnogih slavenskih naroda, a popularna je i u Hrvatskoj, iako se u različitim regijama pripravlja na različite načine. U narodnoj je tradiciji, poput mnogih domaćih proizvoda, rakija poznata kao prirodni lijek osobito koristan za liječenje prehlade, gripe, bolova u želucu i tome slično, a može je se koristiti i za dezinfekciju rana. Najčešće je bezbojna, iako joj neki od aditiva mogu dati i određenu boju. Isto tako, može poprimiti žućkastu boju ukoliko je se čuva u buradi napravljenoj od dudova drva. Rakija se najčešće čuva u hrastovim bačvama, koje joj također daju zlatnožutu boju, a minimalno je razdoblje starenja 8 do 10 tjedana.
Prema načinu dobivanja i svojstvima, rakije se dijele na industrijske, prirodne i umjetne.
U Hrvatskoj je najpoznatija prirodna rakija šljivovica. Šljivovica je destilat prevrelog koma različitih vrsta šljiva te ima najmanje 20% alkohola. Ukoliko ima preko 40% alkohola, na tržištu se nudi pod imenom prepečenica. U Posavini, Slavoniji, Banovini i Lici šljivovica se najčešće pravi od slatkih šljiva bistrica.
Kao i vino, i rakija ima svoju ritualnu ulogu. Od davnih se vremena šljivovica obvezno nudi u svatovima, a kombinira se s jelima ili voćem tipičnim za određeno područje. Nekad su svatovi rakijom nudili i sve one koje bi sreli putem do mladenkine kuće. Isto je tako rakija neizostavan dio slavljenja najvećih crkvenih blagdana. Uobičajeno je njome ponuditi i tek pristigle goste. Pomiješana s medom, šećerom i začinima, rakija se često nudi u zimskim danima na festivalima na otvorenom.
Iako danas rakija ulazi u red jakih alkoholnih pića, nekad je volumni udio alkohola bio znatno manji nego što je danas, jer su ljudi pri teškim poslovima, primjerice u polju, običavali piti šljivovicu umjesto vode. Danas se pak rashlađena šljivovica standardno pije kao aperitiv, a može se piti čista ili pak kao dodatak koktelima. Osobito dobro legne na želudac uz sir, pršut ili kulen, a u nekim se krajevima kombinira s vinom ili pivom.
Izvor: www.klikic.hr
Besplatna članarina do 31.12.2020. za privatne korisnike!
Free membership until 31st December 2020 for private users!