Savršeno vino za prvu romantičnu večeru… I svaku sljedeću – Boškinac!

Ako nešto u Zagrebu doživljava procvat u zadnje vrijeme, onda su to nesumnjivo wine barovi i vinski klubovi. Jedan od onih koji se vjerojatno i najviše trudi raznolikošću i širinom programa privući klijentelu je svakako Sherry’s wine bar, koji na taj način neutralizira prednost onih bližih centru grada. No, tog se popodneva u minijaturnom, ali uvijek živom prostoru, odvijala jedna velika stvar – vertikala Boškinca berbi 2006., 2007., 2009., i 2010. Berba 2008. prema riječima vinara Borisa Šuljića koji je zaslužan za cijelu priču, jednostavno nije bila zadovoljavajuća da bi se išao igrati s ugledom.

Ugled među vinarima je ono što se postiže ovakvim vinima kao što je Boškinac 2010. nadaleko poznata kupaža merlota i cabernet sauvignona, što je potvrdilo i prisustvo hrvatske vinske kušačke elite, među koju se skromno šćućurila i redakcija portala punkufer.hr, s nadom da neće opet izletjeti s nekom blamažom poput one da arhivska Kutjevačka graševina ima aromu rane Čunga Lunge. Na stranu da ta genijalna graševina stvarno ima malo šećera koji podsjećaju na popularnu kaogumu (petoro ljudi s kušanja mi je potvrdilo, ali u četiri oka), ali danas su usporedbe bile potpuno drugačije.

Vertikalu smo počeli kušati od mlađih prema starijim berbama, uz ispriku da vina vjerojatno nisu dovoljno dekantirana, jer se gospodin Boris toga dana jedva prebacio na kopno zbog nevremena. Zavrtio sam čašu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, uspio se ne zaliti, pomirisao i dao priliku nepcu da kaže nešto pametno. I reklo je. Ni kiseline, ni težine, mekano, nježno, a opet dovoljno jako da ti izleti wow! Kod zadnjeg gutljaja se osjeti povišena sol. Sve čekam da netko od okupljenih traži još, pa da užicam i ja, ali već je na redu starija godina, 2009. “Te godine je svaka budala mogla napuniti dobru bocu!” sjajno je uletila jednog našeg vinara, no ta je berba Boškinca bila daleko najprodavanija u povijesti vinarije, pa je više nema ni za lijek. Boja od crvene ide u plemenitiju tamniju, osjećaj je kao da te osmaši puste da igraš s njima nogomet, a ti si šestaš. Ozbiljno dobro, jače i ozbiljnije. Što se duže pušta da odstoji, to je bolja.

Upravo kao i berba 2007., koja djeluje kao da ti je mentor Armand Assante ili Martin Sheen. Ma čak i Richard Burton. Odudara od ostalih, nekako naftna boja i morski štih na završetku. Plašim se da sam ipak prezelen za ovo društvo kad mi je do mozga došla berba 2006., kad sam pomislio da možda i ne zaslužujem piti nešto ovako fino. Najjači tanini i najljepši miris pun vanilije, ubojito i jako, ali 2010. mi priča više priča…
Atmosfera na vrhuncu, smijemo se (Boris objašnjava kako je do jednostavnog i pamtljivog dizajna nakon što je mjesecima prije toga smišljao bajke, crtao i kuću s vinogradom na etiketu…), slikamo, dijelimo dojmove, smišljamo načine kako obraniti vinograde od naleta soli iz obližnjeg mora koji konstantno pijete, ali i daju taj poseban okus Boškincu. Nataču mi još deci 2010., prilazim Borisu i kažem da me podsjeća na tanki mirisni sloj savršenog pudera na licu najljepše žene svijeta. Čovjek se nasmije i kaže, “Zadnji put si mi rekao da ti je kao poljubac Jenne Jameson, dakle, vino mi je stvarno konstantno!”

Pozdravljamo se s ekipom Sherry’sa, najavljujemo posjet vinariji i hotelu na Pagu, zahvaljujemo Borisu, nosimo doma boce za posebne prilike, i odbrojavamo dane do novog druženja. Stvarno je fino piti vrhunsko vino. Živjeli!

izvor: punkufer.dnevnik.hr