Iskustvo svestrane neznalice: Pivo

Ovo je tema o kojoj mi je teško pisati ali jednostavno imam potrebu objasniti vam zašto pivo nije pivo nego je ljubav.

Neću ulaziti u to što je pivo niti kako se radi jer o tome danas pjevaju i ptice na grani, želim vam probati objasniti kako se kod mene rodila ljubav prema ovom nektaru bogova.

Prvi susret.

Moj prvi susret s ovom zlatnom tekućinom desio se zapravo kad sam imala otprilike 6 godina. Kriv i zaslužan je moj otac. Jadan čovjek je dobio zadatak pričuvati mene (čitaj – malog divljaka) dok majka ne obavi kupovinu. Sjeo je sa mnom u kafić, naručio sebi pivo i natočio ga u čašu. Dok se jadan čovjek okrenuo na trenutak da pozdravi nekoga, ja, mali divljak sam mu popila pola čaše.

To je bilo razdoblje kada još ljudi nisu osuđivali tuđi odgoj i nisu radi ovih situacija zvali plave telefone i ostale gluposti. Čitav kafić se nasmijao. Ja sam bila mala faca i kada su me pitali što bi popila, rekla sam da bi i ja pivo. Dobila sam marelicu sa šlagom.

Većina bi pretpostavila da će se dijete zgroziti od okusa piva, ali meni je bilo fino. Ali tu je negdje i stalo. Barem do mojih prvih izlazaka. Tada izlasci nisu bili do 5 ujutro, van si krenuo u 19 a vraćao se oko pola noći. Išli smo u biljar klub jer smo žetone kupovali na Happy Hour-u nakon škole. Popili smo dva piva jer za drugo nismo imali novaca. Bilo je divno vrijeme.

Da se razumijemo, pivo koje smo pili bilo je jeftino, smrdjelo je po starim čarapama, a ni okus nije bio puno bolji. Ali sam ga voljela.

U međuvremenu sam posjetila pivovaru Pilsner Urquella, ali sam bila preglupa i presrednjoškolka da bi to znala cijeniti, iako me već i tada zadivio način proizvodnje, mlado pivo i veličina svega tamo.

Pivsko prosvjetljenje.

Nakon srednjoškolskih izlazaka krenuo je fakultet i oni duži izlasci, pivo sam pila iz razloga jer se nisi od njega napio i pravio budalu od sebe, bilo je osvježavajuće i trajalo je duže pa se nisi morao stalno gurati na šank. Sad je već bilo više navika nego ljubav, a onda sam nakon 5 godina dogurala do 4. godine fakulteta. Malo se oteglo. Malo mi se nije dalo. I eto.

Trebalo je izabrati završni rad. Prva moja reakcija je bila – nema te stvari koja mene zanima a da o njoj mogu napisati 90.000 slovnih znakova. I skoro sam bila u pravu. Stajala sam na balkonu, zapalila cigaru, otvorila bocu tvorničkog piva i lupkala glavom u rub vrata. O čemu pisati?!

I onda se desila romantika. Ispod zgrade je prošao auto s upaljenim dugačkim svjetlima i svjetlo se nekako čudno odbilo od boce. Upalila se lampica. Nakon lampice Wikipedija. Pivo. U tri minute toliko informacija, toliko članaka, toliko svega, to je bilo prvi put kada su mi se odškrinula vrata tog svijeta.

Ale. Lager. Slad. Egipat. Mezopotamija… To je bilo to. Pisat ću završni rad o pivu. Diplomirat ću na pivu. ZAKON!

Prijedlog je odmah prošao kod mentorice jer sam očito bila prva osoba u povijesti fakulteta koja je odlučila uzeti tu temu. Uskoro sam shvatila i zašto. Kada sam krenula pisati, naravno, u zadnji tren shvatila sam da je literatura na Hrvatskom prilično siromašna o ovoj temi. Nisam odustala, nabavila sam 4 knjige o pivu.

Jedna je bila o procesu proizvodnje… Brewing, komljenje, hmeljenje, hoping, slad, lipidi, alfa kiseline…nema tog rječnika koji bi me spasio. A ni google translator nije bio od neke koristi. Druga je bila o povijesti piva. Meni najdraža. Razumjela sam veći dio što je bilo zakon. Nakon toga je bila kemijska i mikrobiološka analiza. Tu je jedino što sam zaključila bilo da nisam trebala markirati s kemije u srednjoj.

Uglavnom, širenje obzora i gutanje knjiga. Na red je došlo u gutanje piva. Novih piva. Taman su se u tom razdoblju počele pojavljivati craft pivovare, više u kafićima nisi birao između “svijetlog” i “tamnog”. Renesansa za nepce. Toliko okusa, toliko boja. 

I još i više i bolje…

Postepeno se sve više lokala počelo dičiti raznovrsnim pivima. Američke. Belgijske. Ale. Lager. Amber. Mojoj sreći nije bilo kraja. Uvijek sam nekako naginjala na zahmeljena piva. Okus grejpa, tropskog voća, svega. Sreća u čaši.

To je bio polet, htjela sam više. Otišla sam na nekoliko craft festivala. Upoznala predivne ljude koji proizvode svoje pivo. Otišla sam na vođene degustacije, otkrila nove svjetove. Čitala, googlala, i konačno završila i edukacije. Zadnja je bila trodnevna. Pivski znalac.

Ne mogu vam opisati uzbuđenje i sreću kada ste u istoj prostoriji s ljudima koji vole što i vi, s onima koji uživaju u pivu kako treba. I još imate čovjeka koji je tu da vam nadopuni sve rupe u znanju. Povijest, proizvodnja, sirovine, craft, degustacije i slaganje s hranom. Moram reći da su ta 3 dana bila jedna od najsretnijih.

Divno mi je da ljubitelja ima sve više. Prekrasno je da nam se bude nepca izlizana industrijskim pivima. Savršeno je da imam toliko ljudi s kojima mogu razmijeniti mišljenja, stavove i informacije i naravno piva.

Ljubav prema pivu i dalje raste, pridružite se svima koji su već zakoračili i obitavaju u ovom svijetu jer su to ljudi koji će biti najsretniji ako vas mogu upoznati s nečim novim. Oni su poput ludih mađioničara iz čijih kotlova uvijek izlazi nešto novo, nešto fino i nešto drugačije.

Pusa svim crafterima, homebrewerima i ljubiteljima piva od svestrane neznalice.

Pivili!