Džin – lijek za žučne kamence i giht?!

Džin, piće koje vam je izrazito drago ili izrazito mrsko. Bez obzira na to voljeli ga vi ili ne, ovo piće doživjelo je intenzivnih nekoliko stoljeća.

Džin se bori za svoju reputaciju već stotinama godina. Unatoč svojoj turbulentnoj povijesti, Džin je uvijek imao posebno mjesto u srcu barmena.

U 17. stoljeću, Genever – prethodnik Džina iz Nizozemske, može preuzeti sve zasluge katapultiranja svog biljnog kolege u zvjezdane visine. Kao i većina jakih alkoholnih pića tada, džin se koristio u medicinske svrhe.

Nizozemski destileri popularizirali su re-destilaciju grožđanog slada 1600tih godina te dodavali sastojke poput smreke, anisa i korijandera za bolju aromu. Ovi preparati prvotno su se prodavali u ljekarnama kao lijek za probleme sa bubrezima i trbobolje, žučnim kamencima i gihtom. Naposljetku je ovo piće dospjelo i do Engleske, gdje je potencijal u njima prepoznala žeđ za alkoholom. Pomogla je i činjenica da su porez i trošarine na uvoz francuskih vina bile izrazito visoke pa su se tražili drugi načini uživanja u alkoholnim pićima.

Rapidni porast konzumacije džina rezultirao je potporom koju je vlada dala destilerijama. Do 1720te godine, 25% Londonskih kućanstava proizvodilo je i prodavalo svoj džin. Sredinom 1750ih odlučeno je da se neke stvari moraju promijeniti. Umjetnik William Hogarth stvorio je bakrorez “Gin Lane”. Parovi crteža koji su prikazivali sva “zla” koje džin čini ljudima i sve pozitivne stvari koje prati konzumaciju piva. Radilo se na anti-propagandi. Na sljedećih 100 godina okaljala se proizvodnja i ispijanje džina.

Osim toga počelo se pričati kako bobice borovnica uzrokuju spontane pobačaje pa je tako džin postao glavni krivac poznat kao “majčina propast”. Nazivali su ga i “Čajem siromaha” jer se tada cijena čaja bila izrazito visoka pa su siromašni slojevi društva rješenje pronašli upravo u džinu.

Kada se džin malo oporavio od loše reputacije na koju je spao, pokazalo se da ima svestranu primjenu. Sredinom 1800ih, Britanski državljani i vojnici koji su se našli u Indiji trebali su nešto čime bi se mogli zaštititi od malarije. Ispostavilo se da se kora kininovca, od kojeg nastaje kinin, rješenje za pošast koju je nosila malarija.

Do 1840ih, sudeći prema pisanim izvještajima, Britanci u Indiji su konzumirali 700 tona kore kininovca godišnje. Pošto je kinin izrazito gorkog okusa, pa prah koji se radio od kore nije bilo baš najugodnije za popiti sa vodom, postepeno su ga počeli piti sa džinom. Winston Churchil je jednom zgodom rekao “Džin i Tonik spasili su više Engleskih života, i razuma, od svih doktora zajedno.”

1867. godine nastao je i Gimlet. Malarija nije jedina bolest za koju je lijek bio upravo džin (ok, znamo da je kinin zaslužan ali ipak je ovo priča o džinu). Skorbut je također bio veliki problem 1800ih, posebicie među Britanskim pomorcima. Pošto se skorbut može spriječiti povećanjem dnevne doze vitamina C, Zakon o trgovačkim dostavama iz 1867. nalagao je da se na svakom brodu nalazi dovoljna količina lime juica. Lime juice nije bio baš kao ovaj današnji već su se njegove kvalitete nastojale očuvati dodavanjem ruma. Lime juice je bio groznog okusa pa su ga mornari samoinicijativno počeli mješati sa džinom. Ime Gimlet najvjerojatnije je poteklo od alata koji se koristio za otvaranje sanduka u kojima se transportirao Lime juice. Iako postoji mogućnost i da je naziv potekao od pomorca kirurga Sir Thomasa Desmonda Gimlettea.

1887. se pojavio i Martini. Na žalost, njemu se ne pripisuje niti jedno medicinsko svojstvo, ali svejedno je postao izrazito popularan klasični koktel. Nakon filmskog serijala o tajnom agentu James Bondu, te  serije Mad Man, Martini je postao jedno od najpoznatijih pića na svijetu.

20. stoljeće donijelo je sa sobom i prohibiciju u Americi (1919. – 1933.) kada je došlo do procvata ilegalnih destilerija. Do 1929. godine bilo je poznato više od stotinu recepata za proizvodnju džina u kupaonskoj kadi.  Loše piće najvjerojatnije je bilo razlog nastanka raznih koktela kako bi se prikrio loš okus domaće “kupaonske” proizvodnje.

Današnji se džin dobiva namakanjem bobica borovice i dru­gog bilja u kvalitetnom, neutralnom alkoholu, obično od kukuruza, sladnog ječma i katkad malene količine neke druge žitarice. Korijander daje  aromu  (poznatu kao botanico) nizozemskom jeneveru  i londonskom  Dry ginu.

Danas se džin više ne radi samo od borovica, zato je manje opor. Pro­izvodi se suvremenim destilacijskim metodama od žitarica uključu­jući i kukuruz. Popularni G’vine je čak na bazi alkohola od grožđa. Na prvom stadiju proizvodnje džin je bez okusa, a aroma džina potječe iz pažljivo odabranih dodataka prirodnih aroma biljnog porijekla medu kojima, doduše, dominira borovica no tu su još i korijander, kim, koromač, cimet, sušena kora od naranče…

Postoji nekoliko vrsti džina a to su : Genever ili Dutch Gin, London Dry Gin, Plymouth Gin, Sloe Gin, Voćni džinovi i Hendrix Gin.

Više o njima svakako možete saznati na seminarima u sklopu Udruge konobara i barmena Hrvatske. Popunite li sljedeći obrazac, kontaktirati ćemo Vas na vrijeme kako bi mogli prisustvovati ako želite.

Osim što će se više pričati o samom nastanku, posebnostima i vrstama džina, na seminarima ćete također imati priliku naučiti legende o koktelima koji se baziraju upravo na džinu.